U predvečerje

»U PREDVEČERJE«, jednočinka tiskana u časopisu Plamen, 1919, 7. Krleža ju je, prema podacima iz polemičkog članka Gospodin Bach, napisao ujesen 1915. te, kao i ostale tekstove stvorene u to doba (Sodoma, Leševi), dao na prikazivanje u Hrvatsko narodno kazalište, ali ju je Bach odbio uz obrazloženje da je nemoralna i imitacija Przybyszewskog. Ponovno tiskanje tog dramoleta najavio je za prvo izdanje svojih sabranih djela (Koprivnica 1923), gdje je s Kraljevom te Adamom i Evom trebao tvoriti Erotičnu trilogiju, ali nakana nije ostvarena; poslije je odustao od njegove preradbe i uvrštenja u bilo koju knjigu drama pa je ostao u samo jednoj inačici (pisan tada prihvaćenom ekavštinom), uglavnom nezapažen i slabo ocijenjen. Kazališta ga nisu izvodila.

Iznimno kratak (ni 10 stranica u Plamenu), dramski tekst U predvečerje problematizira antagonizam među spolovima, koji se scenski objektivira kao brutalna svađa i tučnjava neimenovanih Čovjeka i Žene u sumornome ambijentu prljave i neuredne prizemne sobe. Slično prvom prizoru mnogo bolje jednočinke Adam i Eva, koju ovaj tekst dijelom anticipira, prikazanje kraj jedne veze gdje se početni ljubavni zanos tijekom vremena (izrijekom se govori o pet godina) pretvorio u ovisnost (za Ženu emocionalnu, za Muškarca financijsku) što rezultira patološkom mržnjom te uzajamnim ponižavanjem, vrijeđanjem i mučenjem. Sama u sobi, Žena na početku dramoleta čeka Čovjeka i psuje ga zbog toga što je zapostavlja; mijenja raspoloženja - »histerično plače«, »zapada u beznadnu letargiju«, »skoči kao preporođena« (kad joj se učini da on dolazi), »hvata je demonski bijes«, »bespomoćno zapomaže« - te pokuša samoubojstvo vješanjem, ali odustane. Ulaskom Čovjeka (»bedna i odrpana proleterska figura«) počinje svađa koju K. prikazuje na način blizak naturalizmu. Žena pada na koljena, grli Čovjeku noge i ljubi mu blatne cipele, »puže za njim, kao žaba koju je zmija očarala«, moli ga da je ne ostavlja, a on je »udari nogom« i prijeti da će otići iz sobe koju naziva »brlogom« i »grobom«. Izravni je povod svađi novac koji Čovjek traži od Žene, kao i poslije Barun Lenbach od Laure (U agoniji), radi vraćanja kartaškoga duga (»Zakartao sam reč! Svoju poštenu reč!«), ali pravi su uzrok nepomirljive opreke među spolovima: Žena želi zadržati Čovjeka u zatvorenom prostoru, vezati za sebe, stvoriti obitelj; on, naprotiv, govori o pisanju knjige i odlasku u Pariz kao spasu »iz ove močvare«. Zajedničko opijanje, koje ih pokazuje nekompetentnima za ostvarenje iskazanih želja (nju za osnivanje obitelji, njega za intelektualni ili umjetnički rad), najprije pojačava svađu i tučnjavu, tijekom koje Čovjek gotovo ubije Ženu, a zatim se preobražava u neurastenično kajanje, praštanje i ljubavni zagrljaj »u pomirenju«. Na tom mjestu K. mijenja prosede pa u dotad naturalistički oblikovan dramski svijet uvodi irealni lik Nečastivog što je izašao »iz plesnivih mrlja na zidu (...) te se kozonog zgurio na zidu i fućka neki drzoviti napev i smije se«. Nečastivi kao projekcija Čovjekova alkoholom rastočena uma, uprizoruje za nj dvije vizije (prva su kartaši u krčmi koji ga ismijavaju jer da je »potonuo među ženskim nogama« a druga niz vlakova s kojih ga »kor nečastivih« pjesmom poziva da »jume preko leševa i krvi« u život) te riječima navodi na to da se otrgne iz Ženina zagrljaja, uzme novac što ga ona skriva i pobjegne iz zatvorena prostora koji i on određuje kao grob. Čovjek zadavi Ženu, krade novac i odlazi.

Unatoč nedostacima (vidljiva želja da se šokira publika gomilanjem drastičnih prizora svađe i tučnjave, vulgarnostima i održavanjem povišena tona govora, svođenje likova na personifikacije krajnje pojednostavljeno shvaćenoga muškog i ženskog »načela« i si.) zbog kojih je K. vjerojatno i odustao od daljnjeg rada na tom tekstu te ga, slično Galiciji, isključio iz svih knjiga drama, U predvečerje je za proučavatelje Krležina dramskog opusa zanimljivo stoga što je u njemu kompleks muško-ženskih odnosa sveden na ogoljenu shemu koja se može prepoznati i u temelju kasnijih, boljih drama. Uz Ženu se, ovdje istina na ironičan i groteskno izobličen način, vežu tjelesnost, prizemnost, inertnost, posesivnost, želja za majčinstvom, uzak obzor, život u zatvorenom prostoru, a uz Čovjeka, jednako ironizirani i groteskno izobličeni, duhovnost, aktivnost, želja za promjenom, uzletom i kreativnim radom, širok obzor i život u otvorenom prostoru. Njihov se odnos zbog tih suprotnosti nužno pretvara u antagonizam koji se na najnižoj društvenoj i civilizacijskoj razini prikazanoj u tom dramoletu objektivira kao okrutna i nepomirljiva borba na život i smrt.

LIT.: B. Donat, O pjesničkom teatru Miroslava Krleže, Zagreb 1970; B. Hećimović, 13 hrvatskih dramatičara, Zagreb 1976; I. Krtalić, Krležina polemika s Josipom Bachom, Republika, 1986, 9-10.